Aromaterapija – pristupi i škole

Pitate li francuskog liječnika aromaterapeuta, britansku maserku i ajurvedskog terapeuta koja je ispravna doza eteričnog ulja eukaliptusa (kojeg?), dobit ćete tri različita odgovora. I sva tri mogu biti utemeljena.

Razlog nije neznanje nijedne strane. Aromaterapija se stoljeće i pol razvijala usporedno, na nekoliko kontinenata, kroz različite medicinske tradicije, zakonodavstva i poglede na tijelo.

Francuska ju je gradila kao granu farmacije, Njemačka kao ogranak fitoterapije, Britanija i Amerika kao wellness disciplinu blisku masaži, a Kina i Indija su stoljećima prije nego što je riječ aromaterapija uopće skovana mirisne biljne esencije upisivale u vlastite sustave: qija i pet elemenata na jednoj strani, doša i pet praelemenata na drugoj.

Kad razumijete odakle koji pristup dolazi, prestanete se pitati tko je u pravu, a počnete se pitati što je za vas mjerodavno i zašto. A kad jednom vidite sve razlike, uočit ćete i ono što je svima zajedničko.

Francuska škola aromaterapije – kemija kao jezik biljke

Priča kreće 1910. godine, kad je kemičar René-Maurice Gattefossé u laboratoriju opekao ruku i posegnuo za najbližom posudom u kojoj je bilo – eterično ulje lavande. Rana je, prema njegovim bilješkama, zacijelila neočekivano brzo i bez ožiljka. Gattefossé je taj događaj pretvorio u riječ “aromathérapie” i u životni projekt: dokazati da mirisne tvari iz biljaka nisu samo ugodne, nego i farmakološki aktivne.

Nastavio je Jean Valnet, vojni liječnik koji je eterična ulja koristio za liječenje rana u Indokini i Alžiru, a potom u francusku medicinu. Iz te loze, sedamdesetih godina, izrasta generacija koja je disciplinu učinila onim što danas prepoznajemo kao francusku medicinsku aromaterapiju: Pierre Franchomme, koji od 1975. sustavno zagovara kemotipizaciju i farmaceutsku kakvoću eteričnih ulja, Daniel Pénoël, Dominique Baudoux, Christian Duraffourd i Jean-Claude Lapraz.

Francusku školu aromaterapije prepoznajemo po dvije stvari. Prva je botanička i kemijska preciznost: nikad nije “ulje eukaliptusa“, uvijek se jasno definira: eukaliptus radiata, globulus, limunski ili dives, jer svaka vrsta, a često i svaki kemotip iste vrste, nosi drugačiji kemijski potpis, pa time i drugačije djelovanje.

Eterično ulje ružmarina može biti može biti različitog kemijskog sastava (i djelovanja) ovisno o tome gdje je i kad biljka rasla, pa tako ružmarin kemotip cineol otvara dišne putove, kemotip kamfor djeluje analgetski, a kemotip verbenon se koristi za njegu kože ali i povoljno djeluje na rad jetre, za razliku od prethodna dva.

Druga prepoznatljiva crta francuske škole jesu veće doze i putevi primjene eteričnih ulja koji anglosaksonski obrazovanom praktikantu često djeluju smjelo i opasno: oralna, rektalna i vaginalna uporaba, uz dermalnu i inhalacijsku. U francuskim ljekarnama eterična se ulja izdaju u vagitorijima, supozitorijima, kapsulama, sublingvalnim tabletama, sirupima i gelovima, što je nasljeđe činjenice da su farmaceuti od samog početka bili nositelji struke, a ne samo prodavači.

Čest je mit da je francuska škola isključivo farmakološka i bez duše, a da je energetski, emotivni rad rezerviran za anglosaksonski svijet. Nije tako. Francuski autori podjednako pišu o djelovanju ulja preko akupunkturnih meridijana i čakri, a upravo je francusko-švicarska tradicija najviše razvila hidrolaterapiju, rad s hidrolatima (ili cvjetnim vodicama), koji se u toj školi doživljava gotovo kao homeopatija aromaterapije.

Raskol u francuskoj školi aromaterapije

Ono što se izvana često prikazuje kao jedinstven, gotovo romantičan francuski blok, iznutra je puno šarolikije. Francuska škola nikad nije bila monolit, a najbolji dokaz za to su razmirice između njezinih velikana.

Prva se ticala deterpeniziranih ulja. Jean Valnet je uglavnom koristio ulja s uklonjenim terpenima, uvjeren da to smanjuje njihovu iritativnost i toksičnost. Franchomme i Pénoël su mu se izričito usprotivili, dokazujući da su pojedina ulja, poput ulja iz usplođa limuna, upravo deterpenizirana opasnija, jer se uklanjanjem terpena mijenja ravnoteža cijelog kemijskog sastava, a time i njegova sigurnost.

Druga je razmirica dublja i zanimljivija, jer se dogodila unutar samog dvojca koji je francusku aromaterapiju definirao. Franchomme i Pénoël su se upoznali 1977. u Vincennesu, a 1990. zajedno objavili kapitalno djelo L’Aromathérapie exactement, pokušaj da se djelovanje eteričnih ulja objasni preko funkcionalnih kemijskih skupina njihovih sastavnica (fenoli, monoterpenski alkoholi, esteri, ketoni…). Ta je knjiga do danas ostala biblija struke.

No, nakon zajedničkog djela – njihovi su se putevi razišli.

Franchomme je ostao vjeran strogo farmakološkoj, kliničkoj liniji: razvio je takozvani strukturno-efekt model, u kojem se kemijske skupine sastavnica ulja pozicioniraju na dijagram prema polarnosti i elektronegativnosti, kako bi se predvidjelo terapeutsko djelovanje, i nastavio raditi na biokemijskoj tipizaciji ulja kroz vlastiti laboratorij.

Pénoël je krenuo suprotnim smjerom, prema onome što je sam nazvao kvantnom aromaterapijom (L’aromathérapie quantique), spoju kemije i, kako on to naziva, poetike biljnog svijeta, te izgradio metaforu o četiri stupa aromaterapije, redom znanstvenom, umjetničkom, duhovnom i intelektualnom, koji zajedno drže zdanje.

Dvojica velikana koji su zajedno postavili temelje moderne francuske aromaterapije danas, dakle, predstavljaju dva različita glasa unutar iste tradicije: jedan strogo kemijski i klinički, drugi filozofsko-energetski.

Njemačka škola – fitoterapijska strogoća

Njemačka je aromaterapija po duhu vrlo bliska francuskoj, ali s karakterističnom germanskom crtom: suzila je popis eteričnih ulja koja se ozbiljno koriste u praksi samo na ona čije je djelovanje potvrđeno u kliničkim studijama, a ne samo u iskustvu pojedinih terapeuta. Referentni dokument je Monografija Komisije E njemačke savezne vlade, neka vrsta biblije klinički priznatih ljekovitih biljaka i njihovih pripravaka.

Na tom se popisu nalaze paprena metvica, japanska metvica, kim, niauli, komorač, anis, eukaliptusi bogati 1,8-cineolom, ulja bora, jele i smreke, te pojedini kemotipovi ružmarina. Kao i francuska, i njemačka škola prihvaća oralnu i rektalnu primjenu, paprena metvica se, primjerice, službeno koristi u enteričkim kapsulama u dozama i do 0,2 mL po kapsuli, što je za anglosaksonski standard vrtoglava količina.

Njemačka aromaterapija kao samostalna disciplina ostaje skromnija od francuske, ali to nadoknađuje kao jedna od vodećih zemalja svijeta u fitoterapiji općenito, pa se francuska i njemačka izdanja najvažnijih knjiga o kemiji ljekovitog bilja tradicionalno objavljuju gotovo istovremeno, dok engleski prijevod obično kasni godinama.

Upravo je njemačko-francuska veza odgojila i jednog od najutjecajnijih mostova prema engleskom govornom području: kemičar Kurt Schnaubelt, rođen u Njemačkoj, doktorirao je biokemiju, potom se preselio u Kaliforniju i osnovao Pacific Institute of Aromatherapy, pretočivši francusku kemijsku preciznost u pristupačan engleski jezik.

Njegov strukturno-efektni dijagram za razvrstavanje eteričnih ulja prema kemijskim obiteljima danas se predaje diljem svijeta, pa i u britanskim programima koji inače njeguju posve drugačiju, mekšu tradiciju.

Anglosaksonska škola: od Marguerite Maury do Roberta Tisseranda

Anglosaksonsku verziju aromaterapiju pokrenula je Marguerite Maury, Gattefosséova učenica, koja je koncept iz francuske farmacije prenijela u nešto bliže današnjem wellnessu: masažu razrijeđenim eteričnim uljima, s naglaskom na opuštanju i estetici, bez oralne, rektalne ili vaginalne primjene. To je bio odvažan korak u popularizaciji struke, i istovremeno korak koji je otvorio prostor za dvije ozbiljne slabosti.

Prva je manjak botaničke i kemijske preciznosti: u mnogim engleskim priručnicima i danas ćete naći samo “ružmarin”, “timijan” ili “eukaliptus“, bez navedene vrste ili kemotipa. Druga je nesigurnost u indikacijama: pod istim se nazivom ulja zna naći spisak tegoba od astme do visokog i niskog tlaka istovremeno, što kod educiranog čitatelja opravdano izaziva sumnju. Takva nepreciznost je i danas plodno tlo za prodaju osrednjih ili patvorenih ulja.

No bilo bi pogrešno anglosaksonsku školu svesti na tu sliku. Unutar nje postoji snažna medicinska struja: Jane Buckle, primjerice, desetljećima gradi kliničku aromaterapiju u bolničkom okruženju, a tu je i ozbiljna znanost o sigurnosti primjene eteričnih ulja koju danas najbolje predstavlja Robert Tisserand. Njegova knjiga Essential Oil Safety, napisana s farmakologom Rodneyjem Youngom, prva koje je stotine raspršenih toksikoloških studija sažela u jedan sustavan priručnik, danas je toliko nezaobilazna da je citiraju sveučilišni programi, regulatorna tijela, pa i francuski autori, unatoč tome što se s njegovom dozirnom filozofijom ne slažu.

Zanimljivo je da sam Tisserand nipošto nije jednodimenzionalni oprezni Britanac nasuprot hrabrim Francuzima. U časopisu International Journal of Aromatherapy oštro je kritizirao suprotnu krajnost, trend razrjeđivanja i tzv. rekreativnu komercijalizaciju (banalizaciju) aromaterapije do te mjere da terapeutska vrijednost potpuno iščezava iz proizvoda koji se prodaju pod tim imenom (kojekakve mirisne svijeće, no danas imamo i nešto gore, omekšivače za rublje kojima na boci piše aromatherapy). Daniel Pénoël njegov tekst navodi u vlastitoj knjizi s očitim odobravanjem. Ukratko, najozbiljniji predstavnici francuske i anglosaksonske škole imaju više zajedničkog jedni s drugima nego sa slabije upućenim dijelom vlastitih sljedbenika. Podjela nije toliko “Francuska protiv Engleske” koliko “ozbiljna primjena protiv površne primjene”.

Anglosaksonski je svijet dao struci i nešto što francuska i njemačka škola nisu razvile u istoj mjeri: standarde ekološkog i biodinamičkog uzgoja bez kojih danas ne možemo zamisliti kvalitetnu proizvodnju eteričnih ulja.

Kineska tradicija: eterično ulje kao esencija biljnog qija

Tradicionalna kineska medicina nikad nije razvila zasebnu disciplinu pod pojmom aromaterapije u zapadnom smislu, ali mirisne biljne tvari upisane su u njezinu farmakopeju stoljećima prije Gattefosséa – spominju se već u Shen Nong Ben Cao Jingu, a detaljno u čuvenom Bencao Gangmuu iz 16. stoljeća, djelu liječnika Li Shizhena.

Ono što kinesku perspektivu čini istinski drugačijom nije samo drevnost, nego dijagnostički okvir. Zapadna medicina, uključujući francusku i njemačku aromaterapiju, uglavnom traži uzročnika ili poremećenu funkciju organa. Kineska medicina traži neravnotežu qija, životne energije koja teče kroz meridijane, te promatra eterično ulje kao koncentriranu esenciju biljnog qija, sposobnu rezonirati s ljudskim qijem na više razina.

Taoistički učitelj Jeffrey Yuen, jedan od rijetkih koji je sustavno premostio kinesku medicinu i zapadnu aromaterapiju, razlikuje pritom yuan qi, izvorni, nasljedni qi vezan uz esenciju (jing), i wei qi, obrambeni qi koji štiti tijelo od vanjskih patogena.

Prema Yuenu, eterično ulje prvenstveno komunicira s yuan qijem biljke i, primijenjeno na čovjeka, potiče slično rezoniranje na razini bubrežne, nasljedne energije, dok istovremeno jača i wei qi kao svojevrsnu prvu obrambenu liniju. Odatle i praksa aku-aromaterapije, nanošenja pomno odabranih ulja na akupunkturne točke umjesto isključivo na kožu površinski.

Kineska tradicija eterična ulja slaže i prema teoriji pet elemenata: drvo (kadulja, timijan, kamilica, ružmarin, mažuran, ruža, limun), vatra (bosiljak, klinčićevac, cimetovac), zemlja (kardamom, korijandar), metal (verbena, slatki mažuran, neroli, naranča, valerijana) i voda (cedar, borovica). Svaki element povezuje se s određenim unutarnjim organima i emocionalnim obrascima, pa se ulje ne bira samo prema kemiji, nego i prema tome koji je element kod pojedine osobe u suvišku ili manjku.

Ovo nije egzotična dekoracija zapadne aromaterapije, nego posve samostalan dijagnostički sustav, jednako razrađen kao francuski ili njemački, samo utemeljen na drugačijim premisama o tome što uopće znači bolest i ravnoteža.

Ajurvedska tradicija: miris kao izravan put do uma

Ako je kineska medicina najstarija tradicija koja mirisne biljne tvari ugrađuje u vlastiti energetski sustav, ajurveda joj je vršnjakinja,  a po nekim procjenama i starija. Klasični sanskrtski tekstovi poput Charaka Samhite i Sushruta Samhite već prije više od dvije tisuće godina opisuju gandhu, miris, kao jednu od pet osjetilnih kvaliteta vezanih uz pet praelemenata (pancha mahabhuta: eter, zrak, vatra, voda, zemlja), pri čemu je miris posebno pridružen elementu zemlje.

Dok francuska škola govori jezikom molekula, a kineska jezikom qija, ajurveda gradi vlastiti, treći rječnik. Umjesto kemijskih obitelji ili meridijana, koristi rasu (okus), gunu (kvalitetu – toplo/hladno, teško/lagano, suho/vlažno), viryu (energetsku snagu, grijanje ili hlađenje) i vipaku (učinak nakon “probave” mirisa u tijelu). Eterično se ulje ne bira samo prema tome što liječi neki simptom, nego prema tome hladi li ili grije, suši li ili vlaži, u odnosu na tri doše, Vatu (eter i zrak), Pittu (vatru i vodu) i Kaphu (vodu i zemlju), konstitucijska načela prisutna u svakoj stanici, tkivu i, prema ajurvedi, u samom umu.

Praktični primjeri to najbolje ilustriraju. Sandal (chandana, Santalum album) smatra se jednim od temeljnih sredstava za hlađenje Pitte i smirivanje uma tijekom meditacije, a zapadna je znanost tu tradicionalnu tvrdnju barem djelomično potkrijepila: kontrolirano je istraživanje pokazalo da udisanje mirisa istočnoindijskog sandala mjerljivo mijenja fiziološku pobuđenost i raspoloženje ispitanika (Heuberger i sur., Planta Medica, 2006.). Vetiver se u ajurvedi koristi za uzemljenje Vate, ruža i muškatna kadulja za smirivanje Pitte, a topli začinski profil cimetovca, klinčićevca i đumbira za poticanje spore, hladne Kaphe.

Važna je naglasiti:  klasična ajurveda tisućljećima je radila prvenstveno s cijelom biljkom, uljnim macerati­ma (taila) i pastama, a ne s destiliranim eteričnim uljem u modernom smislu, premda Indija ima vlastitu, jednako staru destilacijsku tradiciju.

Grad Kannauj u sjevernoj Indiji stoljećima je poznat kao prijestolnica indijskih mirisa, gdje se metodom deg-bhapka (tradicionalna hidrodestilacija u bakrenim kotlovima) cvjetovi poput ruže destiliraju izravno u bazu sandala, dajući attar – preteču današnjeg eteričnog ulja.

Aromaterapija kao zasebna, imenovana disciplina i u Indiji je, slično kao u Kini, noviji uvoz zapadnog nazivlja nad puno starijim sustavom.

Konceptualno, ajurveda se od kineske medicine razlikuje po tome što manje traži tok energije kroz kanale, a više trenutnu konstituciju osobe (prakriti) i njezino aktualno odstupanje od te konstitucije (vikriti).

Terapija mirisom smatra se posebno izravnim putem baš zato što je njušni sustav, za razliku od ostalih osjetila, izravno povezan s limbičkim dijelovima mozga, što je tvrdnja koju je ajurveda zagovarala stoljećima prije nego što je postala udžbenički podatak zapadne neuroznanosti.

Marma i eterična ulja

Poseban ajurvedski doprinos ovoj temi su marma točke.

Sushruta Samhita, klasični kirurški tekst star gotovo tri tisućljeća, opisuje njih 107. Marma točke su mjesta gdje se, kako tekst navodi, susreću mišići, žile, ligamenti, kosti i zglobovi, i gdje se prana, životna energija, osobito gusto nakuplja.

Zanimljivo je da marme izvorno uopće nisu bile zamišljene kao terapeutske točke, nego kao kirurško upozorenje: Sushruta ih je katalogizirao da bi ratni kirurzi znali koja mjesta na tijelu izbjegavati, jer je ozljeda na njima često bila smrtonosna. Tek se kasnije iz tog popisa razvila marma chikitsa, nježna, profilaktička terapija pritiskom i masažom umjesto reza. Usporedba s kineskim akupunkturnim točkama nameće se sama po sebi, i doista, sustavna analiza oba sustava pokazuje da dijele lokaciju i logiku nakupljanja vitalne energije, ali se razlikuju u podrijetlu: marma dolazi iz vojno-kirurške, akupunktura iz medicinsko-terapeutske tradicije.

U suvremenoj marma terapiji eterično se ulje nanosi upravo na te točke blagim, kružnim pokretima bez pritiska, marme se, naime,  smatraju osjetljivima, kako bi djelovanje ulja ušlo dublje i brže nego pri običnoj masaži kože, a odabir ulja opet prati došu: hladeći sandal ili ruža na marmama gornjeg tijela za smirivanje Pitte, topliji cimetovac, đumbir ili klinčićevac na marmama nogu za poticanje spore, teške Kaphe.

Gdje ne smije biti popuštanja?

Zbrojimo li sve navedeno: francuska škola preferira više doze i unutarnju primjenu, njemačka ih ograničava na klinički dokazan popis, anglosaksonska ih spušta na sigurnosni minimum, kineska ih uopće ne mjeri u mililitrima nego u rezonanci s qijem, a ajurveda umjesto doze pita je li ulje toplo ili hladno, sušeće ili vlažeće za trenutnu konstituciju.

Ni svete krave francuske škole (Valnet, Franchomme, Pénoël) nisu se slagale međusobno oko deterpenizacije ili oko toga je li aromaterapija prvenstveno kemija ili poetika. To neslaganje je zdravo, jer je znak žive, a ne dogmatske discipline.

Srećom, postoji točka na kojoj sve škole, kad se aromaterapija ozbiljno primjenjuje, staju rame uz rame: o kvaliteti eteričnih ulja se ne pregovara.

Bez obzira primjenjujete li ih u kapsulama po francuskom i njemačkom receptu, razrijeđena na gotovo homeopatske doze po anglosaksonskim smjernicama, na akupunkturnoj točki po kineskoj metodi ili u masaži prema došama, ništa od toga nema smisla ako ne znate što je u bočici. Ako na deklaraciji nije naveden latinski naziv roda i vrste biljke, dio biljke iz koje se dobiva eterično ulje, način dobivanja, kemotip ako je primjenivo, porijeko i način uzgoja – nemate pojma s čim pokušavate prakticirati aromaterapiju, kojem god smjeru i školi pripadali.

Gdje kupiti kvalitetna eterična ulja?

Kvalitetna eterična ulja možete kupiti:

• online na www.terra-organica.hr
• u TERRA ORGANICA dućanu u Zagrebu, na adresi Antuna Bauera 16